Forum mladih SDP-a Krapinsko-zagorske županije

Foto: bobsters1985

Ove godine se nešto naveliko slavi Dan žena. Sjećam se kraja devedesetih kad je bilo teško podijeliti ruže i letke jer ih nitko nije htio uzeti, a kamoli organizirati neku "ozbiljniju" proslavu. Jer neki su krajnje neuki ljudi tvrdili da je Dan žena socijalistička izmišljotina. I iako socijalisti i socijalistkinje imaju velike zasluge u ženskoj borbi za ravnopravnost i socijalistička je aktivistkinja Klara Zetkin inicijatorica obilježavanja Dana žena, cijeli normalan svijet je prihvatio Dan žena kao dan kada tražimo ravnopravnost u poslu, obitelji, politici, kulturi, životu i kada slavimo postignuća do kojih smo u toj borbi došli.

U zadnja dva tjedna bilo je na desetke različitih događanja uoči Dana žena, od okruglih stolova, tribina, radio i tv emisija, konferencija za medije, do filmskih festivala posvećenih ženama, a sutra Ženska mreža organizira prosvjednu povorku u Zagrebu (o kojoj bih doduše mogla dosta kritički progovoriti, ali to ću pustiti za neku drugu kolumnu). I dok se na tim događajima govorilo o položaju žena u politici, ili na tržištu rada, što i jest smisao obilježavanja Dana žena, svemu se pridružio i naš novopečeni kapitalističko-konzumeristički mentalitet pa tako koncert povodom Dana žena ima Halid Bešlić u Splitu, Zdravko Čolić u zagrebačkoj Areni, proizvođači slatkiša nude specijalne bombonjere, a časopisi raspredaju o idealnim poklonima za bliske nam žene. Sljedeće godine očekujem i prigodno okićene izloge i tematske programe u shoping centrima. No ono što mi je najgore u svemu tome jest što sam u zadnja dva tjedna upravo zahvaljujući masovnom obilježavanju Dana žena, a kao feministkinja bi se zapravo trebala veseliti tome što je taj dan konačno prepoznat kao važan, imala prilike čuti nevjerojatnu količinu stereotipa, predrasuda i seksizma. U jednom sam trenutku pomislila da ako još jednom čujem priču o tome kako su žene ljepši, nježniji ili slabiji spol kojeg povodom Dana žena trebamo maziti, paziti, čuvati, darivati i uveseljavati da ću se samozapaliti na nekom trgu. Jer, zar smo se zato borili i borile? Zar se nakon 152 godine, kada su žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila na 8. ožujak u New Yorku javno demonstrirale i protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća ništa nije promjenilo? Isti stereotipi, iste predrasude, isti seksizmi? I sa sufražetkinjama i s feministkinjama i svim ženama i muškarcima koji su dali sve od sebe da ostvare ravnopravno društvo, koji su mijenjali zakone, mijenjali navike, običaje, još uvijek ne možemo pobjeći od ideje o ženama kao slabijem i nježnijem spolu za koji netko treba skrbiti? Vrhunac je bio današnji program na radio Anteni tijekom kojeg se opet potencirala priča o tome kako ćemo uljepšati sutrašnji dan ženama i gdje su se svakakve gluposti izgovorile, ali najveća među njima je bila ona da feministkinje imaju više dlaka na prsima od muškaraca i da bi trebale biti ženstvenije ako žele da ih se čuje i ozbiljno shvati, ma što to ženstvenije zapravo značilo (pete, šminka, dekolte, suknja? Ne znam, meni je sve to pitanje toga da se osjećam ugodno u svom tijelu i ugodno u onome što na svoje tijelo stavim, svrstavati taj osjećaj ugode u ženstveno ili muškobanjasto mi je krajnje apsurdno i stvar je ukusa; jer ono što neki smatraju ženstvenim ja smatram neukusnim, a bome i ono što neki smatraju muževnim smatram apsolutno neukusnim). Ne znam jel voditeljica Tamara Loos ikada susrela ijednu ženu koja sebe smatra feminisktinjom, ali ako nije, kao što je moja kolegica komentirala, rado ću je odvesti na kavu pa da razbije pokoji stereotip. Ali joj svakako preporučam da pogleda sljedeći video uradak jedne američke feminističke organizacije.

Ono što meni znači sutrašnji dan je odavanje počasti prije svega svim hrabrim ženama, a onda i muškarcima koji su s njima bili rame uz rame, bez kojih ja danas ne bi bila ovo što jesam jer one su se izborile za to da mogu birati svog partnera, da sam mogla završiti fakultet, da mogu glasovati, da mogu raditi, da mogu odlučivati o svom tijelu, da sam slobodnija i ravnopravnija nego što su one/i bile/i. Dan u kojem tražim da se njihova borba nastavi, da do kraja razbijemo okove stereotipa i predrasuda i ostvarimo uistinu ravnopravno i pravedno društvo u kojem će se svaki pojedinac i pojedinka vrednovati po onome što jest, što zna, što radi, što zaslužuje, a ne prema tome je li muškarac, žena, crn/a, bijel/a, mlad/a, star/a. Feminizam je na neki način, kako je to rekla Gloria Steinem, humanizam.

Zato vam svima čestitam Dan žena, želim vam da se borite, da učite, da se razvijate, da ne robujete nametnutim slikama ljepote i uspjeha, i da budete svoji/e - hrabri/e i ponosni/e.