Forum mladih SDP-a Krapinsko-zagorske županije

Nedavno me kolega iz inozemstva u ozbiljnom razgovoru upitao kakvo mi to radno zakonodavstvo uopće imamo da crkvene institucije moraju preuzeti ulogu sindikalne podružnice ispred ceha radnika okupljenog u sektoru koji nazivamo trgovinom.

Pomalo iznenađen pitanjem ipak nisam mogao a da ne postanem svjestan ozbiljnosti problema na čiju analizu me navela dobronamjerna no ipak pomalo ironična opservacija kolege koji zbog objektivnih okolnosti ne poznaje stupanj radnog zakonodavstva kod nas.

Začuđuje neozbiljnost trenutno vladajućih političkih elita koje svjesno ili nesvjesno stavljaju po tko zna koji puta po strani sve normative i načela pravnog demokratskog uređenja te zbog kratkoročnih parcijalnih interesa čiju svrhu u ovom momentu još nije moguće jasno isčitati, ali se može naslutiti, daju prednost pomalo istrošenoj demagogiji pred rješenjima koja su sadržana unutar zakonskih okvira.

Zar doista misle da će građani u sveopćoj apatiji prouzročenoj gospodarskom krizom zauvijek ostati indiferentni prema nelogičnostima kojima ih se obasipa iz dana u dan?

Iako sustavna retorika namjerno lišena svake forme uobličena frazama "peta brzina", (što se mene tiče mogu reć i deseta jer znam da lažu), plasiranje nepotrebnih sadržaja, može biti uspješan sastavni bazni element u provedbi jedne promašene politike, potrebno je upozoriti da postoje ljudi koji svaki dan smjelim istupima upućuju na postojeći problem.

Samo o nama ovisi koliko dugo će ovakav sustav, čija je diferentia specifica propaganda bezočnih laži, imati prilike još djelovati sam u svojem apsurdu.

Kod nas je postala već uopćena praka koja postaje pravilom da se jedna stranka koja sama sebe smatra ozbiljnom bavi pomodarstvom i ide manjom linijom otpora bez obzira koliko to na kraju izravno ugrozilo interese onih koje se navodno štiti u datom trenutku. 

U momentima kriza sa mogućim dalekosežnim posljedicama, u trenucima kad se obistinjuju najcrnje prognoze od prije desetak godina o godini ulaskak u EU, građane se zabavlja radnom ili neradnom nedjeljom za trgovce.

U čemu je zapravo problem?

Problem je u tome što trenutno gospodarsko okruženje u trgovinskom sektoru, u kojem velika potrošnja generira rast BDP-a te ima izravan utjecaj na visinu proračuna nije pod adekvatnom kontrolom i što se ne primjenjuju mehanizmi propisani zakonom.

Jasno je i nema više nikakve dileme da građani u ovom trenutku ne žive u pravnoj državi.

Pravna država kao vrhunski kriterij sui generis, pravna država kao katalizator pozitivnih učinaka u svim segmentima svojeg teoretskog određenja, pravna država kao interpolacija čitavog niza elemenata koji svojom važnošću sami sebe uvjetuju te daju konzistentnost temeljnim vrijednostima koje opisuju, kod nas može biti samo uopćena fraza, fraza i ništa više.

Vratimo se trgovini, što zapravo o svemu kaže zakon?

Puno radno vrijeme u RH iznosi 40 sati tjedno (čl.30st.1ZR).

Poslodavac slijedom izvanrednih okolnosti može doći u izvanrednu situaciju koja iziskuje potrebu za povečanjem radnih kapaciteta, zakon (čl.33. ZR) predviđa da u datim okolnostima poslodavac može tražiti od radnika da rade duže od punog radnog vremena i to do 10 sati tjedno.

Prema odredbi čl.6 Direktive 2003/88/EZ o određenim aspektima organizacije radnog vremena, prosječno tjedno radno vrijeme, uključujući i prekovremeni rad ne smije prelaziti 48 sati tjedno. (Jelčić, Radni odnosi u RH, Zagreb 2007.)

Jasno je da će se približavanjem naše zemlje institucijama EU i ovdje pozitivna zakonska regulativa morati mijenjati.

Zakonodavac obvezuje poslodavca da o prekovremenom radu obavijesti inspektora rada u slučaju: 1.prekovremeni rad određenog radnika traje neprekidno duže od 4 tjedna zaredom ili više od 12 tjedana tijekom kalendarske godine ili ako 2. prekovremeni rad svih zaposlenih kod poslodavca prelazi 10% ukupnog radnog vremena u određenom mjesecu.(Jelčić, Radni odnosi u RH, Zagreb 2007.)

Glavna svrha obveznih odredbi kojima se poslodavac obvezuje obavijestiti inspektorat rada sadržana je u sprečavanju pojačane eksploatacije radnika na uštrb novog zapošljavanja, te u zaštiti osnovnih radničkih prava vezanih uz prekovremeni rad.

Nije potrebno posebno istaknuti da se poslodavci mahom ne drže obveze koju im zakon tako izravno nameće.

Zašto se ne govori o tom problemu?

Zašto se bezobzirna eksploatacija radnika sa velikim brojem prekovremenih koji nisu plaćeni ne identificira kao glavni problem u trgovini?

Zašto se ne inzistira na generiranju novih radnih mjesta?

Zašto se vlasnicima trgovinskih subjekata dozvoljava nesmetano ostvarivanje ogromnih viškova kapitala a na štetu radnika i radnica u trgovini?

Rad duži od punog radnog vremena predstavlja poseban uvjet rada, u skladu stime na temelju izričite zakonske odredbe (čl.84.ZR) radnik ostvaruje pravo na povećanu plaću u odnosu na cijenu sata u redovnom radnom vremenu.

Koliko radnika u trgovini ostvaruje doista to pravo?

I sam sam osjetio nemilosrdnost trgovačkih mogula radeći kao student sezonski na moru. Radilo se 60 sati tjedno bez dana odmora za crkavicu od plaće. Naravno stanke od pola sata (čl.36.ZR) nikad nije bilo, a na koju radnik ima pravo kad radi 6 sati ili više određenog radnog dana.

Eto to je realnost koju je potrebno sagledati i adekvatno valorizirati kao pozitivnu ili negativnu praksu.

Važno je napokon ozbiljno pristupiti rješavanju problema bez podilaženja određenim strukturama koje su i same nagrižene nelogičnošću i isključivošću vlastitog sustava.

Nadalje Konvencijom br. 14 MOR-a (Međunarodna organizacija rada) koja obvezuje i RH predviđeno je da zaposlenici u industrijskim poduzećima, trgovinama i uredima trebaju svaki sedmi dan ostvariti pravo na dan odmora.

Sagledali smo pravnu regulativu, sad je dobro osvrnuti se na trenutno okruženje i argumentaciju pro et contra.

U momentima visoke nezaposlenosti svaku priliku za generiranjem novih radnih mjesta treba ozbiljno razmotriti.

Sa pravnom regulativom kakvu imamo u uređenoj pravnoj državi ovakva situacija bi dovela do zapošljavanja tisuća dodatnih radnika u trgovini i svi bi imali u tjednu dan odmora, nitko ne bi robijao u trgovini stvarajući desetke neplaćenih radnih sati.

Vjerojatno dan odmora ne bi bila svaki puta nedjelja ali pretpostavimo da bi uz dobro organiziranu rotaciju to bila svaka druga nedjelja.

Uzmimo si još malo za pravo pa se usudimo pretpostaviti da kod nas faktično egzistira aktivna primjena pozitivne regulative. To znači da svi radnici imaju plaćeno prekovremeno i da rade do maksimalno predviđenog zakonskog maksimuma broja sati tjedno, a u isto vrijeme poslodavci se jednostavno ne usude kršiti zakon jer ih očekuju rigorozne kazne koje neće moći izbjeći pa radije zaposle nove radnike, i svi sretni i zadovoljni i međusobno uvažavanje vlada..

E kakvo bi to društvo bilo! Samo da mi je to doživjeti za života.

Zašto raditi nedjeljom, po meni postoji više argumenata.

• 1. Zbog očite specifičnosti našeg podneblja jasno je da velik dio trgovina neće moći biti obuhvaćen predloženom regulativom, ako bi se to i desilo došlo bi do velikih gubitaka u gospodarstvu. S druge strane je jasno ne dobiju li neradnu nedjelju trgovci u turističkim sredinama radit će i dalje ubitačnim tempom, premalobrojni jer za dan odmora treba zaposliti još ljudi, radit će i dalje prekovremeno bez dana odmora.
  Naravno tu nitko neće pomisliti da je potrebno izboriti se da rade u skladu sa ZR-u.

• 2. polako postaje civilizacijski doseg u Hrvata odlazak u velike centre kao na obiteljski piknik, ruku na srce ne može se svaku nedjelju na Sljeme, Ivančicu ili velebitske brege.

Na koji način to vrednovati nije moje da ocjenjujem, smatram da zatvaranje mjesta za društvenu dokolicu neće rezultirati prepunim crkvama u nedjelju a neće ni koristiti trgovcima jer će poslodavci još jednom dobiti argumentaciju da ih zakidaju u plaćama.

Uz sve to na kraju bih samo rekao da Hrvatskoj treba prohibicija na glupost i manipulaciju a ne rad nedjeljom.